- Autor: Rastislav Dinić

Ono što postpetooktobarske vlasti nijesu bile spremne da kažu reći će aktuelni, nelegitimno izabrani predsjednik: bivši režim je izgubio Kosovo, mi sad tamo ne kontrolišemo ni metar zemlje. Naravno, kada to kaže, on ne misli na isti bivši režim. Po nelegitimno izabranom predsjedniku, naime, Kosovo su izgubile upravo postpetooktobarske vlasti – Koštunica, Tadić i Jeremić.
Ironija je očigledna – politički akteri koji su izgradili svoju prepoznatljivost na insistiranju da neće priznati nezavisnost Kosova, sada bivaju proglašeni krivcima za činjenicu da je Kosovo nepovratno izgubljeno. Koštunica, koji je svojom skoro fanatičnom fiksacijom na pitanju Kosova doveo sopstvenu stranku na političku marginu, danas se optužuje za to da „nije ništa uradio“ kada je Kosovo proglasilo nezavisnost (šta je tačno trebalo da uradi da bi se to smatralo „nečim“?). Vuk Jeremić, čiji se čitav javni imidž kao ministra spoljnih poslova zasnivao na neumornom lobiranju protiv međunarodnog priznanja Kosova kao nezavisne države, danas se proglašava krivim za konačan gubitak Kosova – kao biva, stvar je zapečaćena odlukom MSP-a po njegovoj tužbi. Boris Tadić, koji je istini za volju bio nešto manje istaknut kao branilac Kosova, ali koji je svejedno na kraju platio debelu političku cijenu zbog neodrživosti politike „i Kosovo i Evropa“, danas u režimskim medijima figurira kao jedan od glavnih krivaca što je Kosovo izgubljeno i što je nelegitimno izabranom predsjedniku u amanet ostavljena tako teška i neravnopravna diplomatska borba da se spasi što se spasti može (a to će, po svemu sudeći, biti vrlo malo, ako bude išta).
Devedesete u ovom narativu, naravno, ne postoje. Ne postoji ni Milošević, ni ratni zločini, ni masovno protjerivanje kosovskih Albanaca, ni izgubljeni rat protiv NATO-a, ni Kumanovski sporazum, niti vlada u čijem je sastavu, kao ministar informisanja, sjedio i današnji nelegitimno izabrani predsjednik. Nema tu mjesta ni za masovno protjerivanje Srba i drugih nealbanaca sa Kosova, obavljeno odmah nakon povlačenja tadašnje Vojske Jugoslavije. Sve je to danas dekretom nelegitimno izabranog predsjednika izbrisano iz javnog sjećanja.
Ako čitaoci sada osjećaju potrebu da se pobune pred ovakvom nepravdom – šta god se moglo prigovoriti Koštunici, Tadiću ili Jeremiću, „gubitak Kosova“ svakako ne može – možda bi ipak trebalo da razmotre još nešto. Da, ova trojica zaista nijesu krivi za ono za šta ih danas optužuju; za to je bez ikakvog dvoumljenja kriv upravo režim kojem je (istina, u epizodnoj ulozi) pripadao i sam nelegitimno izabrani predsjednik. Ali ova trojica i mnogi drugi akteri postpetooktobarske politike jesu odgovorni zato što to nikada nijesu smogli snage da kažu. Umjesto toga, ulagali su skoro nadljudske napore da poraz koji im je ostavljen u nasleđe pretvore u (ne)moguću pobjedu. To se, sjećate se, onih dana zvalo – legalizam.
Kruna ovih napora je još uvijek (ali vjerovatno ne zadugo) aktuelni Mitrovdanski ustav, iza kojeg je u vrijeme njegovog donošenja stala praktično cijela politička elita. Ovim ustavom učinjeno je protivustavnim reći ono za šta je cijela Srbija, intimno, znala da je istina – Kosovo je izgubljeno. Time je svaka rasprava o kosovskom problemu unaprijed izmještena iz realnosti i prenijeta na nivo čiste fantazije – nadgornjavanja u patriotizmu i zaklinjanja da Kosovo nikad, nikad, nikad neće biti izgubljeno.
Ishod ovakve politike upravo gledamo. U političkoj zajednici u kojoj se ne može otvoreno razgovarati o jednom od ključnih državnih pitanja, do „rješenja“ će se na kraju neizbježno doći iza kulisa, oligarhijskom samovoljom i nemilosrdnim nametanjem i propagandnim ispiranjem mozgova birača. Kakvo god stanovište imali prema kosovskom pitanju, nema nikakvog razloga za radost što će ono biti „razriješeno“ na ovakav način i po cijenu urušavanja vladavine prava i demokratskih institucija države Srbije. Krivicu za ovo urušavanje institucija, nesporno, snosi aktuelna vlast. Ali ne smijemo zaboraviti ni razloge zbog kojih smo se u ovakvoj situaciji uopšte našli.Peščanik.net